Neno Belan jedan je od najvažnijih kantautora i izvođača na hrvatskoj glazbenoj sceni, čiji rad obuhvaća širok spektar žanrova, dok se ponajviše ipak oslanja na pop i rock s izraženim utjecajem mediteranske glazbe. S više od četiri desetljeća dugom karijerom, Belan je postao prepoznatljiv po svojim ljubavnim pjesmama, a njegov slavljenički koncert u zagrebačkoj Areni početkom ožujka 2025. označio je kulminaciju njegove karijere
Mediteranski zvuk, koji je postao jedan od zaštitnih znakova glazbe Nene Belana, pridonosi sofisticiranosti njegovih pjesama, dok bogata produkcija i precizno oblikovani aranžmani čine njegovu glazbu nezaboravnom. Pjesme koje povremeno govore o prošlim vremenima nose nostalgičan i intiman ton, što dodatno obogaćuje njegov glazbeni opus. Maratonski koncert u zagrebačkoj Areni 8. ožujka bio je značajan mnogim posjetiteljima, ne samo Belanu, koji je tako još jednom potvrdio svoj status jednoga od najvažnijih izvođača u Hrvatskoj. Njegova sposobnost spajanja emocionalne dubine i glazbenog izraza učinila ga je ključnom figurom u oblikovanju moderne pop-rock scene, ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Kroz desetljeća, njegov rad ostaje emotivno snažan i relevantan.
S odmakom od njegovog najpoznatijeg koncerta, imala sam priliku razgovarati s Belanom o njegovim kreativnim procesima, značenju glazbe u njegovom životu, budućim planovima, glazbenoj industriji i ključnim trenutcima u karijeri. U velikom i opsežnom intervjuu, Neno Belan pokazao je stranu koju do sada nismo imali priliku vidjeti – iskrenost i otvorenost na puno dubljoj razini.
Mislim da nije pogrešno ako kažem da je iza tebe najveći koncert karijere. Kako danas gledaš na koncert u Areni? Jesu li ti se slegli dojmovi? Što ti je prva asocijacija kad ti netko spomene ovaj koncert? Što ćeš najviše pamtiti?
Ne, ne bih se usudio reći da griješiš – to jest bio najveći koncert u mojoj karijeri, ne samo po brojkama nego po emociji, simbolici i svemu što je stajalo iza toga. Dojmovi? Da budem iskren – još su mi negdje u zraku. Kao kad se digne magla nakon kiše: sve je jasnije, ali još pomalo nestvarno.
Prva asocijacija? Zvuk. Ne nužno zvuk glazbe nego zvuk publike. Onaj trenutak kad izađeš na pozornicu, a zid ljudi te dočeka toplinom koja nadjača sve monitore, sve instrumente, sve misli. To je kao da ti se cijeli život u tom trenu slegne na jedno mjesto i kaže ti: „E, vidiš, zato si ostao. Zato nisi odustao.“
Ono što ću najviše pamtiti je pogled: pogled publike prema meni, ali i moj prema njima. Imali smo kontakt, nismo bili dvije strane – bili smo jedno. I to je nešto što se ne režira, ne planira, ne možeš čak ni opisati do kraja. To se samo dogodi… i ostane zauvijek. Hvala publici!
S obzirom na to da je iza tebe 40 godina karijere, sad se već neko vrijeme događaju razne obljetnice i obilježavanja nekih ključnih trenutaka. Koliko je bilo izazovno složiti repertoar za koncert u Areni, a da nešto ipak bude drugačije i novo? Kad se prvi put dogodilo ideja za takvo što i jesi li mislio da će to biti moguće ili je ipak postojala neka sumnja?
Iskreno, slagati repertoar za ovakav koncert je kao birati 40 stranica iz knjige koju si pisao 40 godina – a svaka ti je stranica jednako važna. Bilo je izazovno i emocionalno i kreativno. Ne samo što moraš pogoditi ritam večeri, već moraš balansirati između onog što publika očekuje i onog što želiš reći upravo sada, s mjesta gdje se trenutačno nalaziš kao glazbenik i kao čovjek.
Htio sam da koncert ima tijek, dinamiku i da svaka pjesma nosi svoje poglavlje priče, da to ne bude samo retrospektiva, nego i nešto što najavljuje buduće stranice. Dodali smo i nove aranžmane, neka gostovanja, male stilske pomake, sve s ciljem da publici ponudimo i poznato i svježe.
Ideja za koncert u Areni počela se kuhati prije nekoliko godina: ne kao „Moram to napraviti!“, nego više kao tiho pitanje „A što ako?“. A onda se počelo samo slagati, kockica po kockica. Je li bilo sumnje? Naravno. Sumnja je stalna pratilja svakog iskrenog umjetnika. Ali ključ je u tome da ne dopustiš da sumnja bude glasnija od onog unutrašnjeg glasa koji ti šapće da ideš dalje.
I evo nas – dokaz da ponekad i snovi stariji više od 40 godina dođu po svoje.
Kompletan intervju pročitajte na: glazba.hr
