Ako je Ivo Tijardović svojim operetama poput pravog majstora akvareliste uhvatio duh Splita između dva velika svjetska rata, Zdenko Runjić svojim dalmatinskim šansonama, „skalinadama“ i „malinkonijama“ složio i dalmatinsku i splitsku zvučnu razglednicu sedamdesetih, Neno Belan i Đavoli svojim su skladbama utjelovili Split osamdesetih.
Autor: Zlatko Gall, Mixer.hr
Foto: Matko Biljak
Ne više kao tijardovićevski akvarel ispod čijih se lazurnih „sto koluri“ tek nazire i nešto grublja slika; ne kao splitskofestivalska idilična razglednica dalmatinskog dokoličarenja i tipičnog splitskog „’ko to more platit“ pretjeravanja već kao – ulični graffit. Određen, da se poslužim filmskim naslovima Waltera Hilla, i „južnjačkom utjehom“ i „vatrenim ulicama“. Oplahnut dalmatinskom melodikom i davnašnjim ehom San Rema ali i presudno okađen zvucima asfalta. Ili točnije – rock and rolla. Neno Belan i Đavoli zacijelo nisu bili svjesni da su njihovi praskavi riffovi pozajmljen i od Little Richarda ili Blastersa, harmonije Beatlesa ili poduke ranih talijanskih rock „urlikavaca“, združeni s rasnom mediteranskom šlageristikom iz vremena kad je zabavna glazba doista bila zabavna, bili idealan soundtrack tadašnjeg Splita. Uostalom, baš zato je Belanova pjesmarica – zorno to pokazuje jukebox mjuzikl „Bambina“ – drsko životna i baš idealan zvučni suputnik splitskih osamdeseth. Te , baš kao i sam Split koji je između MIS-a koji mu je dao „nogu u guzicu“ za doskok do suvremenog grada i prvih balvana i gelera s početka devedesetih, bila jednom nogom u mitskoj „boljoj prošlosti“ a drugom u žuđenoj modernosti. I eto nam „splitskih graffita“.
Kao što Lucasov kultni film „Američki graffiti“ i glazbom i slikom događanja u posljednjoj noći prije odlaska na koledž i početka „odraslog života“ hvata znatno širu sliku od jurnjave hotrodova i glazbe „kad je rock bio mlad“, i „Bambina“ će uloviti znatno širu sliku raspjevanih osamdesetih. Onih splitskih naravno sa „Semaforom“, „Đajom“ i „Bobisom“ na Rivi, s njegovim „frontama“ i diskotekama, švercerima rebatinki, espadrila i talijanskih igračih karata oko Peristila, s „facama“ s Bačvica i Meja te društvenim marginalcima s Brda i Ravnih njiva te sa Škverom i njihovim mega-brodovima i Jugoplastikom koja je učinila više za emancipaciju žena od Klare Zetkin i cijelog uredništva „Die Gleichheit“. S velikim Hajdukom koji je imao svoje (ne samo na dresu) zvjezdane dane i šampionima s Gripa koji su harali Europom… Bilo je to vrijeme nestašica banana, redova za crni kruh, vožnje „par-nepar“, nadrealne inflacije, stabilizacije i racionalizacije, partijskih moćnika i „nemoćnika“ u radničkom trlišu ali i vrijeme kad se stari sustav urušavao, njegove dogme kopnile a – pokazalo se naivan – optimizam rastao sa svakom promijenjenom dojčmarkom.
O svemu tome govori jukebox mjuzikl „Bambina“. Nostalgija? Možda no pogonjen libretom Ane Tonković Dolenčić, režijom Kreše Dolenčića te glazbom Belana ovaj nostalgični đavolski jukebox i ljubavna priča s happy endom, djeluje tako vraški anđeoski zavodljivo.
„Bambina“ je mjuzikl; dakle, kao i rock-opera, već po definiciji teatarska „disciplina“ od koje nećete tražiti dubokoumne replike ili pak sonde duboko položene u kulturološko/političko tkivo vremena u kojem se događa a bogme ni fino nijansirane karakterizacije likova. Ipak, u usporedbi storije Ane Tonković Dolenčić s libretima domaćih opera i opereta ili pak mjuzikla i rock opera, „Bambina“ je kao „dom kulture s vodoskokom“. Češanje o neka naizgled opća mjesta osamdesetih naime imaju itekako veze i sa hrvatskim svagdanom pa nije, recimo, zgorega povući znak jednakosti između Aninih subnorovskih likova zarobljenih u „boljoj prošlosti“ i nabrijanih braniteljskih udruga, između partijskih kadrove koji muljaju s državnim novcima i današnjih političara ogrezlih u korupciji a socijalno statusni jaz između „šljakera“ na rubnim područjima grada i „elite“ s prestižnih adresa s aktualnim podjelama na razdjelnici imati – neimati. No ono što se istinski konta u konačnoj ocjeni mjuzikla je – muzika. Songovi, orkestracija, pjevačke izvedbe te njihovo povezivanje s „neglazbenim“ teatarskim elementima u smislenu cjelinu. Što je i razlog zašto je premijerna publika ovacijama ispratila aktere s pozornice, splitski HNK tjednima unaprijed rasprodao gledalište a „Bambinu“ već nakon porinuća lansirao kao nesumnjivi kazališni hit. Ne samo u splitskom teatru već – s jednakom sigurnošću – i na prostorima bivše države.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
